U trećem nastavku intervjua s članstvom udruge TransFúzia pročitajte o njihovoj motivaciji za bavljenje aktivizmom i o situaciji s inter pravima u Slovačkoj.
Radi li TransFúzia na inter* pravima?
Romina: Pokušavamo. Nemamo nikoga da doprinese iskustvima i stavovima iz prve ruke pa smo u novim brošurama koje smo tiskali napisali da bismo željeli pružati podršku, prostor i mjesto za raspravu o tim stvarima i da tražimo inter* ljude koji bi željeli sudjelovati jer mi ne želimo predstavljati ta pitanja u tuđe ime. Ali npr, nedavno je u novinama bio članak o slučaju roditelja koji imaju sedmogodišnje inter* dijete i ne mogu naći nikoga u cijeloj Slovačkoj tko bi ga operirao. Situacija je takva da se dijete identificira kao curica, odgajaju je tako, ali uz to žele i operaciju koju ne mogu dobiti. Mi smo pokušali stupiti s njima u kontakt da im ponudimo podršku, da razgovaramo s njima o mogućnostima, a i o tome da gurati operaciju možda nije u najboljem interesu dijeteta koje ima sedam godina, nego da odraste malo i napravi tu odluku za sebe. Ali na kraju nismo nikad došli u kontakt s roditeljima, ja sam pisala autorici članka, ali mi nikada nije odgovorila. To je otprilike naš inter* aktivizam, no trudimo se nuditi podršku, ali ne predstavljati ta pitanja jer nismo dovoljno kvalificirani u njima, pa za sad dajemo mogućnost ljudima da dođu u TransFúziu i možda odavdje započnu nešto, to bi bilo kul.
A je li inter* igdje zakonski regulirano?
Noel: Ne. Zdravstveni dio je tabu. Zapravo više kao da je inkognito, npr priča se o tome da roditelji s inter* djecom daju informirani pristanak, ali to nije istina jer nije informiran u smislu da doktori zaista razgovaraju s roditeljima na način da mogu razumjeti o čemu je riječ.
Romina: Ne, ali u Slovačkoj ne postoje doktori koji bi radili te operacije. Zato su i roditelji iz članka o kojem sam pričala istupili sa željom za zahvat, ali bez mogućnosti da to naprave u Slovačkoj. Ali recimo, mnoge trans osobe odlaze u Češku ili negdje drugdje gdje su ti zahvati dostupni. Ovdje nemamo dostupnu skrb, ali smo nedavno čuli o nekom tipu koji je možda pronašao kirurga u Slovačkoj koji je već radio, ili je spreman raditi takve zahvate, ali nemamo konkretnije informacije.
Ajmo pričati o vašim motivacijama za aktivistički rad!
Noel: Moja motivacija je to da zapravo imam to iskustvo bivanja trans* u Slovačkoj koje je izuzetno bolno i kroz koje ne želim da itko drugi mora prolaziti. A i dosta sam strastven oko drugih stvari koje možda susrećemo u aktivizmu…
Romina: Moj identitet nikada nije bio normativan, znači, u okvirima uobičajenog društva. Kad sam bila mala, bila sam klinka i onda sam nekako natumbala u dječaštvo ali,... nemam tih osjećaja. Dugo vremena sam se identificirala kao gej muškarac, ali ‘muškarac’ nikad nije palio za mene. Kad smo pokrenuli TransFúziu shvatila sam da je to kul prostor za mene, i onda sam uz Wiktora razumjela da to možemo proširiti u Slovačkoj; prostor u kojem ne moramo raditi s tim uslovima “muško” i “žensko” gdje to nije taj normativni svijet. Teško mi je raditi čak i unutar nekog normativnog transeksualnog svijeta gdje opet imamo muškarce i žene, i to je to, dečki rade ovo, cure rade ono, ne mogu raditi s tim. Za mene je TransFúzia slobodan prostor gdje vidim da mogu mijenjati stvari, npr. događa se toliko kršenja ljudskih prava generalno, i vidim da je to nešto na čemu se zaista treba raditi i to me inspirira.
Biste li rekli da se vaša zajednica slaže s tim ili je većina u tom smislu binarna?
Romina: Pa ajmo reći da privlačimo ljude s više sličnosti, pa onie kojie dođu i sviđa im se kako radimo ostaju, ili ostaju aktivnije, a onie kojima ne se nekad odu ili se posvađamo ili nešto, ali može se vidjeti taj strukturiraniji spektar gdje se ljudi približavaju jer im se zbilja sviđa ta nebinarnost, a nekima je ok samo dio nebinarnosti, jer su recimo izraženo maskulini ili feminini, ali npr ne žele neke vrste zahvata. Ne isključujemo ljude, ali mislim da u radu unutar nebinarnosti je isključivost ponekad inherentna za ljude koji su jako normativni i žele takvi ostati.
A radite li na uključivanju binarnih osoba u zajednicu?
Romina: Da, ne govorimo ljudima da ne bi trebali biti binarni, i u tome nema uopće smisla naravno. Većina našeg rada se i dalje fokusira na tranziciju što svakome može biti dosta korisno jer ono za što se zalažemo je da se ljude ne sili na zahvate ili medicinske intervencije koje im nisu potrebne, ali ako im je sve od toga potrebno i to je u redu, ali bismo željeli da što više ljudi prolazi kroz proces bez da im se šteti. Također, imamo izjavu u kojoj piše da smo otvoreni za svaki rodni identitet, pa i za osobe koje se rodno ne identificiraju.
