Piše: Jana Kaurić, učenica srednje škole
Boreći se protiv uloge koja im je dodijeljena pri rođenju, ti su pojedinci prisiljeni trpjeti neopisivu mržnju i demonizaciju u društvu kako bi mogli biti ono što jesu. Svrha ovog članka je upoznati i podučiti čitatelja o transrodnim osobama, te prikazati diskriminaciju s kojom se susreću u nadi da će pisanje o njihovoj zanemarenoj istini biti uzrok promjena.
Što je transrodnost?
Kako bismo mogli imati razvidan uvid u temu članka, u unutranji i vanjski svijet transrodne osobe te negativne fenomene s kojima se susreću, potrebno je objasniti nekoliko pojmova. Na web stranici udruge kolekTIRV dostupan je mali rječnik termina vezanih uz transrodnost, a ovdje su predstavljeni najvažniji od njih.
Spol se dodjeljuje pri rođenju kao “muški” ili “ženski” na temelju primarnih spolnih karakteristika i reproduktivnih funkcija. Rod uključuje društveno oblikovane uloge ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarca, ali ne označava naše spolne karakteristike. Rodni identitet čini unutarnji osjećaj osobe o svom rodu.
Cisrodnost odnosi se na osobe čiji spol dodijeljen pri rođenju odgovara njihovu rodnu identitetu. Transrodnost je krovni pojam za sve osobe čiji je rodni identitet drugačiji od spola koji im je dodijeljen pri rođenju, a dijele se na trans muškarce (identificiraju kao muškarci, pri rođenju pripisan ženski spol) i trans žene (identificiraju kao žene, pri rođenju pripisan muški spol). Samoodređenje podrazumijeva pravo svake osobe da sama definira svoj (rodni) identitet.
Ako se rodni identitet i spol koji je pripisan pri rođenju ne poklapaju, dolazi do osjećaja nelagode, poznat kao rodna disforija. Može započeti u ranom djetinjstvu ili kasnije u životu i nije jednakog intenziteta za svaku osobu. Simptomi uključuju psihičko nezadovoljstvo, anksioznost, depresiju, nelagodu vezanu uz vlastito tijelo, smanjeno samopouzdanje, PTSP, a u čestim slučajevima i suicidalnost.
Kako bi se ublažili negativni učinci rodne disforije, transrodna osoba prolazi proces tranzicije kako bi svoje tijelo i/ili ponašanje prilagodila rodnom identitetu. Tranzicija može biti društvena, koja podrazumijeva promjene u vanjskom izgledu, imena i zamjenica, ili medicinska, koja uključuje korištenje hormonalne terapije, blokatore hormona i/ili kirurške zahvate.
U korijenu problema, transfobija je sastavljena od niza negativnih stavova, osjećaja i/ili postupaka prema transrodnim osobama. Uključuje strah, mržnju, odbojnost, nelagodu i nasilje koje se osjeća i izražava prema transrodnim osobama ili osobama koje se ne uklapaju u stereotipna rodna očekivanja. Prisutni su pogledi na svijet koji tretiraju cisrodnost kao normalnu i “prirodnu”, a odstupanja od društvenih i rodnih normi kao na “poremećene”. Takva netrpetljivost može se očitovati u nedovoljnom obrazovanju i osvještenosti “rodno konvencionalnih” osoba, nedostatak bliskog kontakta s transrodnim pojedincima, predrasudi i širenje štetnih dezinformacija u javnost.
Transhistorijska transrodnost
Popularno je mišljenje da je transrodnost pošast modernog doba. Međutim, takvo stajalište nije utemeljeno na potvrđenim povijesnim dokazima. Istina je da su transrodne osobe postojale tisućama godina; staroindijska Kama Sutra, pisana u 3. stoljeću, spominje Hijre, koje su bili eunusi, interspolne i transrodne osobe, a na području indijskog potkontinenta su priznate kao treći rod. Galli su bili eunusi i transrodne svećenice u antičkoj grčkoj i rimu koje su štovale božicu Kibelu, frigijsku majku zemlju. Nádleehi i Lhamana često se navode (ne postoji pravi ekvivalent) kao transrodni ili rodno-fluidni pojedinci koji u tradicionalnim američkim domorodačkim kulturama imaju cijenjenu ceremonijalnu ulogu, te se zajedničkim imenom zovu “ljudi s dvije duše”. Gore su navedeni samo najpoznatiji primjeri, premda ne jedini. Sve upućuje na to da je transrodnost postojala tisućama godina te da su transrodne osobe u društvu prije imale povlaštenu ulogu, koju su s vremenom izgubili u korist tradicije i očuvanja starih vrijednosti, premda su oni također dio zaboravljene tradicije.
Doba marginalizacije
Može se zaključiti da su transrodne osobe tijekom povijesti imale veća prava nego sad. U današnje doba, opterećeni mukama sa spolom koji im je pri rođenju dodijeljen, transrodne osobe česte su žrtve diskriminacije i nerazumijevanja okoline. Premda su se pogledi prema transrodnim osobama znatno promijenili unazad nekoliko godina te su sve više i učestalije prikazane u javnosti, ravnopravnost je još uvijek daleko od cilja; prisiljeni su trpjeti transfobiju, koja je prisutna u svakom krugu društva, a provodi ju obitelj, prijatelji, obrazovni, zdravstveni, poslovni sustav i općenito javni prostor. Ne uspijevaju dobiti podršku ni od skupina koje bi po svojoj definiciji trebali biti uz njih. Tako pojedini članovi LGBT+ zajednice smatraju da je potrebno izbaciti transrodne osobe iz zajednice zato što ne predstavljaju seksualnu orijentaciju, nego rodnu, a dio ih smatra da transrodne osobe prijete opstanku lezbijki i gay muškaraca zato što poistovjećuju proces tranzicije s konverzijskom terapijom. TERF (Trans-exclusionary radical feminists) se koristi kao naziv za jedan od feminističkih pokreta koji iz svog djelovanja isključuje trans žene, a njihova najpoznatija članica, Janice Raymond, ozloglašena je po objavljivanju djela The Transsexual Empire: The Making of the She-Male iz 1979. godine koje je poslužilo kao feministički antitransrodni manifest kojim se opravdavala diskriminacija i nasilje nad transrodnim ženama.
Transfobija se javlja u raznim oblicima, a najčešći od njih je negiranje identiteta transrodne osobe namjernim nepoštivanjem i uporabom krivih zamjenica i mrtvog imena tijekom obraćanja. Prikazivanje transrodnih osoba kao prijetnja zajednici, širenje dezinformacija te njihovo opetovano isključivanje iz javnog života učestale su pojave. U teškim, ali uobičajenim slučajevima prijeti im gubitak radnoga mjesta, uskraćena im je zdravstvena skrb, pravo na uporabu prostora i usluga roda s kojim se identificiraju. Žrtve su verbalnih, ali i fizičkih napada te uznemiravanja. Transrodne osobe često ne dobivaju podršku, suosjećanje ni pomoć od članova obitelji kada saznaju da je jedan od njihovih članova transrodna osoba, već su ponekad odbačeni, vrijeđani i podvrgnuti raznim oblicima nasilja. U obrazovnim ustanovama, uglavnom osnovnoj i srednjoj školi, transrodni učenici su podložni odbacivanju, emocionalnom i fizičkom maltretiranju. Transrodne osobe suočavaju se sa značajno višom stopom nezaposlenosti u usporedbi s općom populacijom te imaju više šanse zbog malih prihoda biti ispod granice siromaštva iako su postigli više stupnjeve obrazovanja.
Zdravstvena ugroza
Najčešći psihološki problemi s kojima se susreću transrodne osobe su depresija, samoranjavane, suicidalnost i poremećaji u prehrani. U prosjeku, transrodne osobe imaju veću tendenciju da razviju navedene probleme zbog silne diskriminacije i opresije s kojom se susreću gotovo svakodnevno. U zdravstvenom sustavu problem predstavlja činjenica da pružatelji medicinskih usluga nemaju dovoljno znanja o transrodnosti i pružanju medicinskih usluga transrodnim osobama. Zdravstveno osoblje ponekad ima neadekvatne stavove, niječu identitet transrodne osobe i sve zdravstvene probleme pripisuju striktno transrodnosti.
Na negativno mišljenje i stavove prema transrodnim osobama ponajviše utječe širenje lažnih i obmanjujućih informacija. Čak i u područjima koja blisko proučavaju i imaju podržavajuće stavove prema transrodnosti, ličnosti poput psihijatra Hermana Vukušića pokazuju upravo to da neki pojedinci iskorištavaju svoju poziciju i moć koja je njime dobivena kao sredstvo za širenje neistine za podupiranje vlastitih političkih stajališta. Ovaj doktor banalizirao je rodnu disforiju uvođenjem suludih identiteta poput kolačića i trave na pašnjaku, kojima se umanjuju i brišu identiteti osoba koji prolaze tranziciju i krivo se informira javnost. Vukušić svoj pogled na medicinu naziva pravom medicinom, a stručnjake koji se bave transrodnošću optužuje da nemaju dokaza utemeljenih na pravim istraživanjima. Kao psihijatar, trebao je znati da se takvim teškoćama mora pristupiti na više razina - mozak je središte identiteta koji obuhvaća kulturu, sociološke aspekte i rodni identitet. Transrodne osobe ne poriču svoju biologiju, već naglašavaju nesklad koji dovodi do rodne disforije, a koji je posljedica bioloških procesa.
Transrodnost u javnoj sferi
Osim Vukušića, na opće stavove o transrodnim osobama su intenzivno utjecale konzervativne poznate osobe poput Bena Shapira i Matta Walsha. Obojica su banalizirali transrodnost apsurdnim usporedbama, koristili biološke argumente kako bi predstavili transrodnost kao poremećaj i deluziju, širili netočne podatke o transrodnosti te pritom sebe predstavili kao da znaju bolje od stručnjaka koji se dugi niz godina bave tim područjima. Sam vrhunac udara konzervativca na transrodnu zajednicu pseudoznanstvenim zaključcima predstavlja dokumentarac Što je žena? iz 2022. godine koji je poslužio kao antitransrodna propaganda čiji je cilj obrisati identitet transrodnim ženama, te prikazati transrodne adolescente kao žrtve indoktrinacije u trans ideologiju.
Legalni problemi
U Republici Hrvatskoj promjena oznake spola je moguća bez medicinske tranzicije, stoga nije nužno mišljenje endokrinologa niti započinjanje hormonske terapije. Međutim, proces nije jednostavan, brz i svima dostupan. Proces je iznimno kompliciran i uključuje dobivanje suglasnosti barem triju različitih strana za promjenu oznake spola, kao i mišljenje psihologa i psihijatra te njihovo zajedničko mišljenje, što produljuje proces i dovodi podnositelja ili podnositeljicu zahtjeva u neugodnu situaciju. Uz to, potrebno je izvješće centra za socijalnu skrb o osobnim i obiteljskim prilikama. Mišljenje endokrinologa nije nužno, ali može se priložiti. Započinjanje postupka promjena oznake spola moguće je jedino uz predočenje dokumentacije o psihijatrijskoj dijagnozi. Problem s cijelim postupkom je nepoštivanje prava osobe na samoodređenje vlastitog spola i roda, to jest pojedincu nije dozvoljeno da bude prepoznat, u pravnom smislu, kao dio roda s kojim se identificira.
Proces promjene imena značajno je lakši, no unatoč tome, transrodne osobe koje podnose zahtjeve za promjenu imena često nailaze na probleme. Transrodne osobe u Hrvatskoj mogu birati ime koje odgovara njihovu rodnom identitetu bez ikakvih uvjeta prilikom izbora samog imena, bez obzira na to jesu li prethodno zakonski promijenili spol ili ne. Kod zdravstva nastaje problem komplikacije s medicinskom dokumentacijom, to jest njezinom prilagođavanju. Što se tiče operacija prilagodbe spola, osim zahvata na grudima, ne izvode se u Hrvatskoj,niti ih HZZO financira osobama koje ih obave u inozemstvu. Problem je zdravstvenog sustava u Hrvatskoj što se rodno-afirmirajuće operacije tretiraju kao estetsko pitanje, a ne kao medicinski indicirani zahvati.
Transrodni mladi - žrtve konzervativizma
Od svih transrodnih dobnih skupina, adolescenti su najviše ugroženi te se najviše manipuliraju podaci koji se tiču njih, i to kako bi se demonizirala transrodna zajednica. Unatoč nekim navodima, broj transrodnih adolescenata nije se povećao u posljednjih nekoliko godina, nego se povećala podrška i educiranost stručnjaka u institucijama, tako da su mladi zatražili pomoć.
Potrebno je odvojiti preispitivanje identiteta i transrodnost jer nije svaki adolescent koji preispituje svoj identitet transrodnan. Internet, utjecaj, faza, loš odgoj, hir i trend samo su neke od izlika koje se koriste za objašnjavanje transrodnosti među mladima. Međutim, razna istraživanja pokazala su da nema povezanosti između vanjskog utjecaja i transrodnosti. Adolescenti koji nikad nisu imali kontakt s transrodnosti u medijima mogu osjetiti rodnu disforiju, i pritom ne razumiju o čemu se radi. Argument da je transrodnost izbor nelogičan je, uzevši u obzir da nitko ne bi htio odabrati život u kojem će biti diskriminiran. Dakle, ne radi se o izboru i vanjskom utjecaju.
Tranzicija transrodnih adolescenata polagan je i oprezan proces za čiji je preduvjet potrebna procjena stručnjaka. Ako se utvrdi da adolescent pati od rodne disforije, kreće u fazu tranzicije uz obvezan nadzor i podršku. Ne završava svaki posjet stručnjaku s dijagnozom rodne disforije; može se raditi o trenutnoj krizi identiteta ili otporu prema rodnim ulogama. Izjavu da se danas potiče mlade na prilagodbu spola kirurškim zahvatima opovrgava činjenica da svi kirurški zahvati postaju dostupni tek nakon punoljetnosti. Uporaba hormona i blokatora u svrhu tranzicije transrodnih adolescenata uz nadzor endokrinologa pokazala se bezopasnom, unatoč tome što joj se mnogi protive i poistovljećuju sa zlostavljanjem mladih. Oboje se koriste već desetljećima kao legitimna medicinska metoda; blokatori za odgađanje puberteta kod adolescenata koji su prerano ušli u fazu puberteta, a hormoni za ublažavanje simptoma menopauze.
Tranzicija za transrodne adolescente važna je kako bi mogli imati ispunjavajući život u rodu koji im pripada. Odgađanje bilo kakve vrste pomoći nije neutralna opcija te može ozbiljno naštetiti psihičkom zdravlju mladih; gubitak djetinjstva koji je proveden u krivom rodu dok su prisiljeni gledati i osjetiti kako im se tijelo tijekom puberteta izobličuje na njima užasavajuće načine.
Svjetlo u tami
Unatoč potlačenosti transrodnih osoba, mogu se vidjeti male, ali značajne promjene u njihovu društvenom položaju i načinu na koje su prikazane u javnosti. Zbog boljega obrazovanja o transrodnim osobama nestaju predrasude, dok su mlađe generacije spremne prihvatiti i prigrliti različitosti. Konačno se može govoriti o utjecaju medija i u pozitivnom svjetlu; transrodni glumci i glumice poput Laverne Cox i Elliota Pagea doprinijeli su vidljivosti transrodnih osoba u filmskoj industriji i postali uzori mnogim transrodnim osobama.
Transrodnost i umjetnost
Društveno angažirani autori i njihova djela prikazali su pogled na život transrodnih pojedinaca koji svaki dan proživljavaju nerazumijevanje i iživljavanje okoline kako bi mogli biti ono što jesu i time približili njihove probleme čitatelju, a potrebno je spomenuti hrvatski roman Sinovi, kćeri Ivane Bodrožić i knjigu The Transgender Issue: An Argument for Justice Shon Faye. Sličan su utjecaj imali filmovi poput biografskoga Boys Don't Cry (1999.), koji je prikazao transrodnog pojedinca u potrazi za ljubavi koji na kraju završi kao tragična žrtva zločina iz mržnje, i dokumentarca Disclosure: Trans Lives on Screen (2020.) koji je usmjeren prema pokazivanju uloge transrodnih osoba u povijesti filmske industrije, kao i otkrivanju koliko su štetni i netočni prikazi i ideje o transrodnim osobama prikazani diljem američke kinematografije.
Pomak tijekom 90-ih predvodila je književna teoretičarka i filozofkinja Judith Butler svojim radovima u kojima se protivila stajalištima radikalnog antitransrodnog feminizma, te njezine pristaše smatraju kako queer i transrodni izričaji roda mogu biti postavljeni kao antiteza krutim društvenim normama vezanim uz rod.
Brojne udruge, kao KolekTIRV u Hrvatskoj, edukacijom i aktivizmom su usmjerene prema poboljšanju prava transrodnih osoba te njihovoj zaštiti od diskriminacije.
Međunarodni dan vidljivosti transrodnih osoba obilježava se 31. ožujka, a posvećen je slavljenju njihova doprinosa u društvu, kao i podizanju svijesti o diskriminaciji s kojom se suočavaju, dok Dan sjećanja na transrodne osobe koji se obilježava 20. studenoga komemorira žrtve ubijene kao posljedica transfobije. Premda se transrodne osobe još uvijek trebaju značajno iskazati u borbi za svoje dostojanstvo, promjena je svakim danom za korak bliža. I cisrodne osobe trebale bi se uključiti u tu borbu jer borba za dostojanstvo jedne skupine ljudi ujedno je i borba za dostojanstvo cijeloga ljudskog roda. U samoj srži, transrodna prava temeljna su ljudska prava.
Izvori i literatura:
Provjereno – transrodna djeca (Reporterka: Nikolina Cetinić, snimatelji: Dan Margetić i Kristijan Janton, montažer: Jan Čerfalvi)
Jurković, Matko, (2022), Diskriminacija transrodnih osoba u Hrvatskoj - pogled iz njihove perspektive, Zagreb, Sveučilište u Zagrebu